Tetoviranje – je li još uvijek IN?
Ukrašavanje kao znak pripadnosti
U nekim kulturama bila je znak robova, u drugima visokog društvenog položaja, pripadanja određenoj kulturi, vjeri ili društvenom sloju, ali uvijek je golicala maštu. Iako još uvijek percipirana kao nešto 'zabranjeno' i kontroverzno kultura tetoviranja postoji koliko i čovjek. Danas vjerujemo kako su tetovaže u Europi popularizirali tek Nizozemci nakon posjeta Samoi u 18. stoljeću, ali one su prisutne mnogo dulje. Iz Samoe potječe i riječ 'tetovaža', izvedenica od njihove 'tatau'.
Zanemarimo li čak duge tradicije tetoviranja na području Jugoistočne Azije, Kine i Japana, bitno je napomenuti kako je tetoviranje bilo sastavni dio europske kulture još od mlađeg kamenog doba. Najviše su se tetovirala germanska i keltska plemena, ali običaj trajnog ukrašavanja tijela nije izostao ni s naših područja.
U srednjem vijeku se raširilo i među Hrvatima u Bosni, ali i u Dalmaciji, Hercegovini i Tropolju. 'Bocanje' ili 'sicanje' vršilo se na djevojčicama i dječacima za vrijeme puberteta kao zaštita od osmanskog utjecaja i trajan žig kojoj vjeri pripadaju, koji će opstati čak i ako dijete završi na drugom kraju svijeta. Motivi su obično bili vjerski, a izvodili su se primitivnim bojama od pepela, meda, ugljena vode i sličnih lako dostupnih materijala. Ovaj tip ukrašavanja tijela bio je prisutan sve do sredine 20. stoljeća, a zanimljivo je kako se dulje održao među ženama.
Tetoviranje je ipak, sve do 70-ih godina prošlog stoljeća bilo na marginama društva, bez obzira radi li se o tetovaži kao ukrasu mornara, vojnika ili radnika u cirkusu ili pak simbol visokog sloja koji si je mogao priuštiti tetovaže na delikatnim i slabo vidljivim mjestima. Tako su tetovaže imali i kralj Aleksandar, car Nikola II, princ Albert, ali i navodno kraljica Viktorija. Tek sedamdesetih, tetoviranje je zakoračilo u svoju renesansu i počelo biti društveno prihvatljivo, među muškarcima i ženama, a danas gotovo svaka zvijezda ima svoj ukras od tinte.
"Danas ne postoji određeni tip žena koje se odlučuju na tetovažu jer to više nije toliki tabu. Žene se danas tetoviraju bez obzira na godine, zanimanje ili pripadnost supkulturi. Najčešće su to natpisi, raznorazni cvjetni uzorci, ornamenti. Uglavnom motivi koji su lijepi, elegantni i seksi. Koliko je određeni motiv muški ili ženski, stvar je subjektivne naravi", objašnjava tattoo majstor Filip Cigarčić iz tattoo studija Filip u Zagrebu.
U njima prednjače Angelina Jolie koja je sinonim za tetovaže u Hollywoodu te Rihanna koja je iskušala čak i tradicionalno maorsko tetoviranje koje se ne izvodi iglom nego batićem.
Ljubav prema ukrašavanju
Jedna od žena koje nisu odoljele ukrašavanju tijela tintom je i piercing majstorica iz studija Octopus, Irena Milina. Svoju prvu tetovažu napravila je još u srednjoj školi na maturalcu u Pragu. Međutim, tribal simbol na vratu, brzo se razvio u nešto mnogo veće:
"Nije mi trebalo dugo da se navučem na tetovaže, ali je trebalo dugo da skupim dovoljno novca da krenem dalje. Svaki put kad bih 'nažicala' novce za neku knjigu ili cd, zapravo sam ih stavljala sa strane. Čak i kada sam počela raditi i zarađivati svoje novce opet je sve odlazilo u kasicu za tetoviranje. Onda sam počela raditi veće projekte, tj. tetovažu koju sada imam. Prvo je napravljen gornji dio leđa, 4000 kn, onda vanjski rub ruke i prsti, 3 500 kuna, i onda sam, sretnica, dobila posao u tattoo salonu i tu me posrećilo jer sam u tetovaži mogla dobiti plaću što je bilo super jer dosad bi govorili o stotinama tisuća kuna potrošenih na tetovaže", kaže Irena Milina.
Iako joj je gotovo cijelo tijelo prekriveno tetovažama, Irena objašnjava kako zapravo ima dvije: malog šišmiša na zapešću te tribal uzorak s Bornea koji se provlači preko cijelog tijela – od nožnih prstiju do glave.
"Najviše je boljelo tetoviranje glave i guze. Za glavu sam znala da boli, ali nisam očekivala takvu bol na guzi. Koža na tom dijelu je jako tvrda, i boju je teško unijeti, posebno u tribal tetovaži koja mora biti savršeno tamna, bez rupica i šupljina u boji. Mora se prijeći po jednom mjestu više puta. Kad sam radila guzu i nogu bila sam ljubičasta i puna masnica toliko da se uopće nije vidjela razlika između tetoviranog i netetoviranog dijela. Sjedila sam ukoso, a izgledala kao da su me tri dana tukli", prisjeća se Irena.
Iako svoje tetovaže gotovo u potpunosti može pokriti odjećom i kosom, kaže kako bez obzira na to ima ljudi koji je osuđuju na temelju tetovaža. Kaže kako društvo ima dvostruka pravila i tetovaže se smatraju u redu ako ih nosi netko tko nije član obitelji, a istovremeno se djeci buše uši u ranoj dobi, često u nehigijenskim uvjetima. Zbog svojih tetovaža ne žali, ali kaže kako bi, u slučaju da izgubi svoj piercing studio, vjerojatno otišla u inozemstvo jer je svjesna kako bi u Hrvatskoj teško našla posao.
Tetovirati se ili ne?
Razloga za tetoviranje ima mnogo. Neki želje obilježiti važan događaj u životu, drugi uspomene na drage ljude, a treći staviti simbole koji imaju posebno značenje. Irena kaže kako njene tetovaže nemaju posebno značenje, ali to smatra dobrim jer neće izgubiti na emotivnoj vrijednosti. Svejedno, ističe da prije tetoviranja treba biti oprezan i dobro razmisliti:
"Nikad, ali nikad, se nemojte tetovirati ako niste sigurni u to. Nema veze ako cijelo društvo ima tetovaže, ako niste uvjereni da je želite, nemojte je stavljati. Nemojte se tetovirati u kućnoj radinosti niti štedjeti na tetovaži, jer 200 kuna manje, može značiti veći trošak popravka tetovaže, a popravljena tetovaža često ograničava izbor motiva i boja. Tetovaža s vama ostaje zauvijek, čak i kada umrete."
S njom se slaže i Filip koji ističe da osim što morate biti sigurni u svoju buduću tetovažu, možda trebate poslušati i pokoji savjet tattoo majstora koji je vidio svašta i zna nešto više od vas:
"Poslušajte tattoo majstora što se tiče pozicioniranja motiva na tijelo. Studio za tetoviranje mora biti uredan i čist te vam osoblje istog treba izaći u susret i pružiti vam sve informacije koje vas zanimaju. Dobrog tattoo majstora prepoznati će se naravno po dobrim radovima i sposobnosti da vašu ideju realizira prvo na papiru, a onda i na koži. Rijetko kada se dogodi da odbijem nekog tetovirati. Klijenti se znaju premišljati oko pozicioniranja ili veličine, ali su poprilično sigurni da žele tetovažu. Najčešće dolaze s idejom koju ja razradim te im ponudim konkretno likovno rješenje i pobrinem se da imaju unikatan motiv."
Irena napominje i da se uopće ne brine što će biti kada ostari, što mnoge zabrinjava. Naime, kako starimo, naša koža je sve opuštenija i tetovaže mogu izmijeniti svoj oblik.
"Iskreno, mislim da ću u mirovini više brinuti oko nekih drugih stvari, barem mi se tako čini kada vidim današnje umirovljenike koji jedva preživljavaju. Ako ništa drugo bit ću cool bakica. Možda će mi drhtati ruke, pa neću moći stavljati piercinge, ali barem ću biti cool."
Više slika pogledajte u galeriji...